Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

U životu čovjek doživi da mu članovi obitelji i najbliži prijatelji odlaze, na to se jednostavno nemoguće naviknuti... Neki odu naglo, jedan tren su tu a u drugom ih nema, pa nas smrt dočeka posve nespremne i totalno ranjive... Ima i onih koje odnese "neizlječiva bolest", pa nam ipak ostaje malo vremena da se, koliko je to uopće moguće, pripremimo za neizbježno.

Buha je bio bolestan gotovo dvije godine, no njegova bolest bila je jedna od onih s kojom sretniji ljudi mogu poživjeti mnogo godina. Kad me njegova supruga Marijana nazvala, da mi kaže da više nije među nama, prva pomisao mi je bila da je to jedna ogromna, neopisiva nepravda, jer Buha je svojim životom, svojom dobrotom, zaslužio još mnogo lijepih i sretnih godina. U posljednje dvije godine mnogo vremena proveo je u bolnici, no izgledalo je kao da je bolest pod kontrolom, da ima razloga za optimizam. Čim bi mu bilo bolje došao bi svojoj kući, svojoj obitelji, i svaki put smo vjerovali da je na pragu ozdravljenja. Čak smo mu spremili ured u Brozovoj, očekujući da bi svaki dan mogao doći... Kad smo se posljednji put sreli, u njegovom stanu, izgledalo je da se dobro oporavlja, i da je samo pitanje dana kada će se vratiti na posao. Vjerovao sam do zadnjeg trenutka da će ta bolest jednostavno u jednom času nestati, kao rukom odnešena, isto onako kako se i pojavila...

U zadnjih nekoliko tjedana nije bio dobro, više puta sam pitao Marijanu da li bi on volio da ga dođem posjetiti, no rekla mi je da bi bilo bolje da pričekam, da bi mu bilo čiji posjet u ovom času, i u sadašnjem stanju, možda bio preveliko opterećenje... Bio sam uvjeren da je samo pitanje dana kad će mu biti bolje, da će ozdraviti pa ćemo se vidjeti, i sve će ponovno biti kao nekad... Zato je za mene Buha umro naglo i iznenada, kao da je otišao u trenu, bez da smo se imali vremena za to pripremiti, i bez da smo imali vremena oprostiti se.

Buha je bio neizmjerno dobar, pošten, vrijedan, samozatajan i tih čovjek. Nisam ga u životu čuo da je o nekom rekao nešto ružno, iako je možda ponekad imao razloga, ili da je o sebi rekao nešto lijepo, iako je za to imao puno razloga. Trebalo je valjda pet godina od kada smo se upoznali da saznam da je po zanimanju dendrolog (to su oni školovani za osmišljavanje i uređivanje parkova), pa onda još koja godina da saznam da se u životu jedno vrijeme bavio glazbom, i da je bio (kolega) bubnjar u raznim bjelovarskim bandovima. Onda me iznenadilo da se u jednoj fazi intenzivno bavio i slikarstvom, da je uređivao novine, da je objavljivao knjige, osnivao "Jazz klub Bjelovar"... I sve to do svoje dvadesetisedme godine, dok nije došao u Zagreb, i u Hrvatsku glazbenu uniju...

Mnogo, mnogo godina nakon što sam ga upoznao saznao sam (mislim čak od njegove Marijane, ne od njega) da je odlikovan jer je sudjelovao u Domovinskom ratu, u zapadnoj Slavoniji, u najgora vremena. Usred rata uspio je posthumno objaviti knjigu svog poginulog prijatelja i suborca, a onda je tu istu knjigu objavio ponovno, mnogo godina kasnije... Nije zaboravio prijatelja.

Buhe nema na fotografiji s osnivačke skupštine HGU jer je u to vrijeme bio u Pakracu, u rovu, no kada sada gledam unatrag uopće se ne sjećam niti jednog jedinog trenutka iole značajnog za HGU a da on nije odigrao ključnu ulogu. Od osnivanja prvih podružnica, od našeg rasta od prvog člana do pet tisućitog, objavljivanja naših novina "Status", nagrada "Status" i "Porin", uređivanja brojnih knjižnih izdanja, "Hrvatskog glazbenog vodiča"... pa do zadnjeg velikog Buhinog projekta- inicirao je, pokrenuo i organizirao Hrvatske blues snage, odveo ih iz anonimnosti do nastupa u Memphisu, uz bok najboljih na svijetu... Sve to uz njegov redovni, svakodnevni posao u Hrvatskoj glazbenoj uniji, kojem je bio potpuno posvećen i predan, od jutra do mraka.

Jednostavno nemam riječi kojom bih opisao prazninu i gubitak koji osjećam, nakon što smo dvadeset godina proveli zajedno, u početku u istom uredu, kasnije vrata do vrata... Čak i kad se nismo vidjeli ili čuli nekoliko dana, zaokupljeni svatko svojim poslom, u svakom trenutku bio sam svjestan da je tu negdje, onako kako ljudi možda i nesvjesno osjećaju i znaju da negdje postoji neki prijatelj ili član obitelji na kojeg se uvijek možeš osloniti, i koji će biti uz tebe kad ga trebaš.

Mnogo puta me zapala neugodna dužnost da napišem ili izgovorim nekoliko oproštajnih rečenica o našim prijateljima ili kolegama koji su nas napustili, no ova situacija me dočekala posve nepripremljenog, i posve nesposobnog da pišem bilo kakav oproštajni tekst. U ponedjeljak počinje novi radni tjedan, Buha će biti u uredu s nama, sve dok smo mi koji smo ga poznavali živi, i sve dok postoji Hrvatska glazbena unija. Dragi moj Buha, hvala ti na prijateljstvu i hvala ti na svemu, kao što ti nisi zaboravljao svoje prijatelje ni mi, tvoji prijatelji, nećemo te zaboraviti nikada.

Paolo Sfeci

***
Posljednji ispraćaj Dražena Buhina bit će u srijedu 15.02.2012. godine u 15:15 sati u velikoj dvorani Krematorija na Mirogoju. Sveta misa zadušnica služit će se nakon ispraćaja, u crkvi Sv. Franje na Kaptolu.